Razgovori 01
Mirza
Čizmić
O Bosni kao unutrašnjem prostoru, o strahu koji je postao normalan i o jednom dvorištu u Banjaluci koje je, kaže, utopija upravo zato što se iz njega mora otići.
O umjetniku
Slike Mirze Čizmića izgledaju kao porodične fotografije koje je neko pogrešno zapamtio. Svadba, rođendan, kupatilo, dvorište — prizori poznati iz albuma sedamdesetih i osamdesetih, ali u njima čovjek u kostimu Batmana drži psa dok iza njega gori kuća, majmun u kostimu Supermana visi s lustera, a crne mačke promiču kadrom kao nijemi svjedoci. Apsurd kod Čizmića nije dodatak slici nego njen temelj: nostalgija se ne prikazuje, ona se podriva.
Likovi dolaze iz stvarnih ljudi, sjećanja i iskustava; prostori u koje ih smješta najčešće su izmišljeni. Iz te razlike nastaje napetost njegovih kompozicija — prepoznatljiva toplina domaćeg prizora i nelagoda koja se ispod nje ne da sakriti.
Rođen 1985., Čizmić je Srednju školu primijenjenih umjetnosti završio u Sarajevu, a magistrirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Helsinkiju, gdje i danas živi i radi. Radi u slikarstvu, skulpturi, performansu i filmu, a radovi su mu u zbirkama Muzeja savremene umjetnosti Kiasma i Finske nacionalne galerije. S Brocem sarađuje od 2020., kada je nastupio u programu Art In Isolation; 2026. izlagao je s platformom Contemporary Bosnia na 9. izdanju Art Faira Nesvrstani u Zagrebu.
Gdje si danas, doslovno i malo manje doslovno?
Kad pogledaš prostor u kojem trenutno živiš, ljude oko sebe i vlastitu svakodnevicu — šta ti se čini da se u posljednjih nekoliko godina najviše promijenilo u načinu na koji vidiš svijet?
Doslovno sam tamo gdje najviše želim biti, u krugu svoje porodice. Okružen sam dragim ljudima koji me ispunjavaju i koji me napajaju energijom, u tačno onoj mjeri koja pozitivno djeluje na mene.
Šta se promijenilo u posljednjih nekoliko godina? Promijenio se moj način pristupa sredini koja me okružuje. Rekao bih da sam danas mnogo sposobniji prepoznati gdje želim biti i odakle trebam krenuti.
Koliko čovjek zapravo uspije pobjeći od mjesta iz kojeg dolazi?
Živiš i radiš u Helsinkiju, a Sarajevo, Bosna, porodica i slike jednog drugog vremena na različite načine ostaju prisutni u tvom radu. Šta ti je danas od tog prostora ostalo stvarno, a šta postoji kao verzija koju si godinama gradio u vlastitom sjećanju?
Bosna je moj dom, moja polazna tačka. Bosna je utkana u mene, ali ne kao sistem, država ili sve ono što danas Bosna i Hercegovina predstavlja, nego kao podneblje. Kao prostor koji je svojevrsni rasadnik zdravih, snažnih i emotivnih ljudi, koji su, nažalost, često zarobljeni u kavezima vlastitih, rekao bih, nakaradnih uvjerenja.
Kroz moj rad evidentni su elementi nostalgije, ali nostalgiju ne pokušavam prikazati direktno. Više je prikazujem kroz apsurde različitih situacija, kroz odnose među ljudima i kroz ono što je ostalo negdje između stvarnog iskustva i sjećanja.
Kažu da je djetinjstvo pravi roditelj svakog čovjeka. Moje djetinjstvo nikada nije bilo toliko vezano za prostor koliko za ljude. Zato su prostori na mojim slikama često izmišljeni, dok su likovi stvarni, odnosno nastali iz stvarnih ljudi, sjećanja i iskustava, ali postavljeni u potpuno drugačije kontekste.
Mislim da čovjek nikada u potpunosti ne pobjegne od mjesta iz kojeg dolazi. Može promijeniti grad, državu, jezik i način života, ali ono što je u njega utkano ostaje. Kod mene se Bosna zato ne pojavljuje kao geografsko mjesto, nego više kao unutrašnji prostor koji nosim sa sobom.
Šta ti je danas normalno, a prije deset godina bi ti izgledalo potpuno apsurdno?
Ne nužno u umjetnosti — u porodici, poslu, odnosima, društvu ili načinu na koji provodimo dan. Gdje danas najviše primjećuješ taj tihi apsurd svakodnevice?
Danas je normalno da je čovjek uplašen. Danas je normalno da se sloboda govora sankcioniše. Danas je normalno mrziti drugoga. Normalno je biti zao, biti nehuman, šutjeti, skrivati se, ismijavati druge. Normalno je lagati, biti nepošten!
Prije deset godina možda bih na sve to gledao kao na izuzetke. Danas imam osjećaj da su izuzeci postali pravilo, a da se ono što bi trebalo biti nenormalno sve češće predstavlja kao nešto sasvim uobičajeno. Najveći apsurd je upravo u tome što smo se na sve to navikli.
I možda je upravo to najopasnija stvar našeg vremena! Ne to što se loše stvari događaju, nego što smo počeli živjeti s njima kao da su normalne. Kada strah postane normalan, šutnja postane normalna, nepravda postane normalna, onda više ne primjećujemo koliko smo se udaljili od onoga što bi trebalo biti ljudsko.
Zato smo, vjerovatno, tu gdje jesmo.
Postoji li nešto iz tvog privatnog života što uporno pokušava postati slika, a ti mu to još uvijek ne dopuštaš?
Gdje danas povlačiš granicu između onoga što pripada Mirzi kao čovjeku i onoga što može postati materijal Mirze kao umjetnika?
Postoji Mirza i postoji Mirza Čizmić.
Mirza je otac, suprug, sin, brat i prijatelj. To je čovjek koji pokušava njegovati život koji je izgradio, čuvati ljude koje voli i živjeti tako da svojim životom ne ugrožava nikoga. Taj dio mene ima pravo na privatnost i ne mora sve što proživljavam postati umjetnost.
Tu je i Mirza Čizmić, umjetnik. On je mnogo nemirniji. On posmatra ljude i ambijent u kojem živi, prepoznaje apsurde, kontradikcije, strahove, želje i odnose koji se često prešute. Ono što Mirza možda primijeti, Mirza Čizmić pokušava prevesti u sliku.
Zato ne mislim da je granica između privatnog života i umjetnosti potpuno čvrsta. Ona postoji, ali je propusna. Moj život hrani moj rad, ali moj rad ne mora pojesti moj život.
Mislim da je to za mene danas najvažnije. Ne želim od svega što mi se dogodi napraviti umjetnost. Želim imati život koji postoji i izvan umjetnosti. A onda, kada nešto iz tog života dovoljno dugo ostane u meni, kada počne da me kopka i traži odgovor, tada to možda prevedem u rad.
„Moj život hrani moj rad, ali moj rad ne mora pojesti moj život.“— Mirza Čizmić
Kada bi morao sačuvati samo jednu potpuno običnu sliku današnjeg života — šta bi bilo na toj slici?
Ne umjetničko djelo, nego jedan prizor kojem ćemo se vratiti za dvadeset godina.
Na toj slici bilo bi moje dvorište u Banjaluci, puno meni dragih ljudi. Pijemo kafu, jedemo lubenicu, razgovaramo i svi smo na okupu. Ništa posebno se ne događa. Upravo zato bih želio sačuvati taj prizor.
Svi smo tu, ali znamo da sutra svako mora krenuti nazad, u neku drugu zemlju, u grad u kojem se odvija naš svakodnevni život. Zato to dvorište za mene nije samo mjesto. Ono je neka vrsta utopije.
U toj jednoj slici bilo bi ono što nam je možda najviše nedostajalo: da smo svi na istom mjestu, u isto vrijeme, bez potrebe da negdje žurimo i bez svijesti da ćemo se za nekoliko sati ponovo razići. Za dvadeset godina možda se neću sjećati šta sam tog dana pričao, ali vjerujem da ću se sjećati osjećaja da smo, makar na trenutak, svi bili tu.
Dvorište je utopija upravo zato što znamo da ne možemo svi ostati u njemu.
