Maja
Ružnić

Kad pomislim na dom, pomislim na toplinu. Anđeosku toplinu — onu koja dolazi odozgo i ulazi ti u srce.

Imala sam oko devet godina kad sam, sjećam se, sjedila u toplom pijesku, sama, okružena visokim cvijećem, mislim bijelim tulipanima. Bilo je ljeto 1992. Kad si mali, sve izgleda i djeluje ogromno, pa to cvijeće možda i nije bilo tako veliko, ali pamtim osjećaj da me štiti i da me balzamuje toplina sunca. Možda je to bilo ono što se opisuje kao ekstatično iskustvo. Riječ ekstaza dolazi od grčkog ekstasis, što znači „stajati izvan sebe“. To baš i ne zvuči kao dom, zar ne? Osjećaj da si „izvan sebe“ — a u mom slučaju to je zaista i bilo tako. Kao da sam isparila u vlastitu okolinu i kao da nije bilo razlike između mene, pijeska, cvijeća i topline sunca. Bila je to neka vrsta dobrodošle stopljenosti.

To što mi se taj osjećaj i to sjećanje jave kad pomislim na dom pomalo je čudno, jer se to ekstatično iskustvo dogodilo u vrijeme bježanja. Doma nije bilo. Živjela sam u prostoru između ovdje, izbjegličkog kampa u Klagenfurtu, i tamo, nepoznatog.

Iznenađena sam i možda pomalo posramljena dok ovo pišem, jer sam očekivala da će mi uz pitanje o domu iskrsnuti nešto poput kuće iz djetinjstva, komšiluka ili mirisa nanine kuhinje. Neki „normalan“ dio mene bio bi zadovoljan takvim odgovorom, ali onaj dio koji čuje srž pitanja podsjeti me na taj jedan ljetni dan 1992. Fragmenti mog djetinjstva bude osjećaj melanholije, koju volim, ali dom i melanholija su za mene susjedi, ne i ista stvar.

Pretpostavljam, dakle, da nije riječ o geografskom mjestu, nego o osjećaju, i to osjećaju toliko jedinstvenom da se mnogi drugi osjećaji prerušavaju u njega. Ali to su samo imitatori. Užitak prerušen u radost. Konzumacija prerušena u ljubav. U tom osjećaju nema drhtaja, nema propitivanja, samo duboko predavanje — pa da, vjerujem mu potpuno, upravo zato što je osjećaj. To nije misao koja kreće iz glave i spušta se u tijelo. To je osjećaj koji počinje u srcu i polako se širi.

Danas sam bila na roditeljskom sastanku i razgovarali smo o tome koliko je važno naučiti djecu da postavljaju dobra pitanja. Kakvo zadovoljstvo doći kući i pročitati ovo — prelijepo pitanje!

Kad nešto iz djetinjstva uđe u sliku, pustim ga da sve oboji. To je pomalo kao gledati oblak kako se raspliće i onda se ponovo sklapa u novi oblik. Sjećanja su za mene kao mrlje. Zanimljivo je, a ponekad i bolno, razmišljati o porijeklu pojedinih mrlja, ali srećom volim psihologiju! Zapravo mislim da bol može biti lijep. Ne na sadistički način, nego u smislu koliko čovjeka patnja može omekšati. Patnja mi olakšava da volim. Vlastita patnja, naravno. Što se više lomim, to više prostora imam u sebi — a možda je prostranost temelj ljubavi.

Moja jungovska terapeutkinja nedavno je primijetila da psiha ne razlikuje stvarne događaje od onoga čega se tijelo sjeća. Iako mi je to isprva zvučalo kao divlja ideja, poklopilo se s mojim radnim procesom. Godinama sam sebi dopuštala da dok slikam izmišljam — a ispostavilo se da sjećanje upravo tako i radi. Svaki put kad se prisjetimo prošlosti, mi je mijenjamo. Često se našalim kako su moje slike razvijenije od mene, sve dok me muž ne podsjeti da sam ih ja napravila.

Kolektivno, vjerujem da je nužno pamtiti ono što se stvarno dogodilo. Alternativne istine već rade svoje s kolektivnom psihom. Odvratno mi je što neki ljudi mogu slaviti „pale borce“ dok historija pokazuje da su ti isti ljudi provodili etničko čišćenje. Nije u redu da djeca, nekoliko kilometara jedna od drugih, uče različite „istine“, a to vidimo svuda u svijetu. Dakle, ne vjerujem vlastitim sjećanjima, i to je u redu, mitološki gledano. Ali ne vjerujem ni svim historijskim narativima i mislim da se oni ne smiju mitologizirati. Možda je paradoks u tome što mitu dopuštam da zakomplikuje moje sjećanje, dok se opirem njegovoj upotrebi za pojednostavljivanje ili posvećivanje historije.

Pretpostavljam da ne pravim veliku razliku između onoga što je izuzetno i onoga što nije. Neki od mojih najdražih trenutaka su mali susreti s kćerkom i primjećivanje sitnih razmaka među njenim mliječnim zubima. To je trenutak u kojem ne osjećam da bi išta trebalo biti drugačije. Postoji neko savršenstvo tu, pred tobom. Sličan osjećaj nađem u jednoj određenoj noti u pjesmi ili u mirisu vlažne zemlje na planinarenju, koji me vrati u 1989. i jedan par crvenih gumenih čizama. Tišina i pažnja, duboka pažnja, srodne su molitvi, kaže Simone Weil.

Mnogo toga u svijetu meni zvuči kao struganje stiropora. Primjećujem to u grupnim dinamikama. Niko zapravo ne sluša; svi i sve su glasni. Jesmo li svi zanemarena djeca koja traže pažnju? Ako je to kolektivni kompleks, onda je to kompleks koji kapitalističko-potrošačka kultura obilno iskorištava. Društvene mreže su od svih nas napravile drhtave čivave. Znam da se i sama često tako osjećam i uvijek pipam put prema Arhetipskoj Majci, jedinom pravom lijeku za našu kolektivnu boljku. Može li, molim vas, svako pročitati Byung-Chul Hana i, da citiram Davida Lyncha: „Popravi svoje srce ili umri!“

Slikanje je za mene mjesto gdje mogu biti tiha i naći užitak u neznanju, nečemu čemu duboko vjerujem. Postoji vrsta zanosa koja se može uzgojiti samo iz prakse mirnog sjedenja s neznanjem. Hypomonē je starogrčka riječ koju sam nedavno naučila čitajući „Čekanje Boga“ Simone Weil. Hypo znači ispod ili pod, a meno ostati ili istrajati; opisuje vrstu duhovne izdržljivosti. To je dar koji svojom umjetnošću želim dati ljudima: tu izdržljivost, ali i mjesto na kojem mogu podnijeti strah od te ogromne, tamne, slasne tišine. Ljepota olakšava ostajanje uz nevolju, i zato vjerujem da je umjetnost radikalan oblik duhovnog otpora.

Pa, procesu nastajanja slike uvijek vjerujem. Stvar je u tome da ne vjerujem sebi. Znam da to zvuči smiješno i da možda nema smisla, ali vjerujem da će slikari koji ovo čitaju znati na šta mislim. Potpuno se predati znači odustati od željenih ishoda i napustiti ono što već postoji. Ovdje idemo za nečim novim, dakle u nepoznato. Zato i ne radim skice niti gledam referentni materijal.

Puštanje mi lako ide kad je slikanje u pitanju, u životu baš i ne. Da bar! Dok slikam, stalno okrećem platno, tražeći način da destabilizujem vlastita čula, bilo kakvu orijentaciju ili smjer. To mi je potpuno uzbudljivo i zabavno. Trudim se da o slici ne znam ništa do samog kraja, a i tada se nadam samo naznakama. Slikanje mi omogućava da uđem u vrijeme bez vremena, gdje je sve u suspenziji — u zemlju mita. U tom lebdećem području sve djeluje bezvremeno, veće od mene i veće od trenutka u kojem živimo. Ništa u njemu nije od ovoga svijeta. Taj suspendirani svijet nema zvuka, samo utiske, a pojave u njemu su hirovite i imaju holografski kvalitet. Ništa nije od čvrste materije, nego je etersko.

Osjećaj Mile koja zaspi pored mene. Miris njene oznojene kose, njena sićušna ruka stisnuta u mojoj. Njen stomak koji se diže i spušta.